Poniznost, gostoljublje i milost u Božjoj blizini

Sirah nas poučava da je poniznost izvor pravog poštovanja pred Bogom: veličina se ne mjeri moći i darovima, nego spremnošću da se poniziš i služiš drugima. Oholost razara odnose i udaljava od Božje milosti, dok ponizni stječu bliskost s Gospodinom i bivaju uzor zajednici. Krotko, skrovito srce otvara vrata ozdravljenju i Božjoj posebnoj naklonosti.

Psalam slavi Boga koji je otac sirota i branitelj udovica, poseban zaštitnik najranjivijih. Psalmist poziva čitavo stvorenje da kliču pred Bogu, jer On okućuje napuštene i oslobađa zarobljene, umornima daje okrepu, siromasima dom. Božja dobrota je izvor radosti i nade za sve koji trpe i koji su na marginama društva.

Apostol suprotstavlja starozavjetnu goru straha i osude s novozavjetnim Sionom, mjestom susreta s Bogom, otvorenim nebom i zajedništvom svetih. Vjernici su pozvani doći pred Božju prisutnost s radošću, u Kristu, koji je posrednik milosti i novo Saveza. Novi život u zajedništvu s Bogom nudi sigurnost, mir i obećanje uskrsnuća.

Isus kroz prispodobu o biranju mjesta na gozbi i pozivanju siromaha jasno pokazuje da istinska veličina dolazi kroz poniznost i služenje onima koji nisu u mogućnosti uzvratiti. Tko izabire zadnja mjesta i tko poziva najpotrebnije, zapravo bira put kojim Bog uzvisuje. Prava nagrada pripada onima koji žive za druge, a ne za vlastitu čast – u Božjem Kraljevstvu ponizni i milosrdni su najbliži srcu Gospodnjem.